Posted by AFAN on lipnja 17, 2017 | No comments
Juče sam šetao psa pored rijeke i po običaju moram proći kroz romsko šatorsko, kartonsko ili kako već naselje. Imam 45 godina i kada god prolazi tom dijonicom hvata me neka jeza, strah… šta već. Tada je moj pas postao nervozan i jedva sam ga obuzdao. Nakon što sam prošao par kilometara shvatio sam da mi je iz džepa ispao mobitel.
Odma sam znao gdje je… vratio sam se, a na mjestu gdje sam 100% bio siguran da mi je ispao, mobitela nije bilo. Povikao sam ljutito da mi ga vrate ko god da je uzeo, a tada je iz jednog šatora izašao straiji rom, kojeg znam iz viđenja, jer smo malo mjesti i rekao mi: “Gospodine ja sam našao vaš mobitel i poslao sam mog sina da odnese vašoj kući…” Koja laž kroz glavu mi je prošlo, jednostavno nisam mogao trpiti da me laže u lice, već i onako ljut prišao sam mu i bez razmišljanja o posljedicama i gdje sam udario sam ga boksom tako jako da mu je usnica pukla. Pljunuo ga i rekao da idem na policiju pa neka njima malo laže, LAŽLJIVAC. Okrenuo sam mu leđa, krenuo i tada vidio kako nam trčećim korakom prilazi klinac od nekih 7-8 godina, sav zadihan govoreći BABO, BABO OSTAVIO SAM MOBITEL…
Kako sam se u tom trenutku osjećao, grozno… od sramote sam se skamenio, okrenuo sam se, a on je već u zagrljaju držao tog svog sina i samo mi rekao: NEMA VEZE… DOBAR SI TI ČOVJEK. Te riječi su me tako zaboljele da je bi mi draže bilo da me je pretukao na mrtvo ime. Kada sam došao kući mobitel je zaista bio tu, vraćen. Cijelu noć nisam sapavao, razmišljam… ko je i kada odlučio, kako nas je ubijedio da vjerujemo da smo mi dobri, a romi ili neka druga nacija, vjera, boja kože loši?
0 komentari:
Objavi komentar