petak, 11. svibnja 2018.

NIJE ČUDO ŠTO TITA VOLE I DANAS: U NJEGOVO VRIJEME RADNIK JE BIO ZAKON, EVO NA ŠTA JE SVE IMAO PRAVO

Image result for NIJE ÄŒUDO Å TO TITA VOLE I DANAS: U NJEGOVO VRIJEME RADNIK JE BIO ZAKON, EVO NA Å TA JE SVE IMAO PRAVO
U to vrijeme niko nije pitao za nacionalnost, materijalni status nije bio bitan, a ljudi su se cijenili po karakternim osobinama. Mnogi se sa sjetom sjećaju SFRJ i njenog doživotnog predsjednika Josipa Broza Tita, a glavni razlog je poseban odnos države prema radnicima koji su bili maksimalno zaštićeni.
A zašto, dokazat će vam par činjenica koje se u današnje vrijeme nalaze van granica mogućeg, piše “Novi“…
Tada niko nije pitao za nacionalnost, materijalni status nije bio bitan, a ljudi su se cijenili po karakternim osobinama.
Nisu bile rijetke priče ljudi koji su od KV radnika došli do direktora jedne radne organizacije.




Zaposleni su dobivali bonove za topli obrok, pa su se hranili u restoranima društvene ishrane ili na kioscima s viršlama.
U SFRJ se smatralo prirodnim da zaposlenima bude plaćen topli obrok.
Radno vrijeme je bilo od 7 do 15 sati uz pauzu koja se obično provodila u pomenutim restoranima društvene ishrane. Subote i nedjelje su bile neradne osim za one radne organizacije kod kojih je priroda posla zahtijevala da se radi i za dane vikenda.

A za godišnje odmore, tu su uglavnom bila radnička odmarališta u koja se opet išlo u organizaciji sindikata.
Moglo se platiti na rate u toku godine, pa je taj porodični godišnji odmor bio sasvim normalna stvar i rijetki su bili oni koji nisu posjetili neka od tih primjereno nazvanih – radničkih odmarališta.




Plate su uglavnom bile isplaćivane gotovinski unutar samog preduzeća. Novac je bio priložen u posebnu kovertu na kojoj su bile navedene osnovne generalije zaposlenog i ostali podaci vezano za obračun plate. Bez većih problema su se mogla koristiti neplaćena odsustva, bolovanja, a sistematski ljekarski pregledi su bili obavezni i provođeni u svim preduzećima.
Historija govori da radnici nikada u praksi (bar u to vrijeme i unutar socijalističkih zemalja) nisu dignuti na takav pijedestal na kojem su bili u samoupravnoj Jugoslaviji.
Kada bi se desio smrtni slučaj, radnik je imao pravo na besplatnu sahranu.
Ukoliko ga je smrt zadesila za vrijeme radnog vijeka, a ne u toku penzije, u istu radnu organizaciju se odmah zapošljavao neko od članova najuže porodice kako bi se njenim članovima omogućilo da i dalje imaju novčane prihode.

0 komentari:

Objavi komentar